Što nema u zakonu ima u zatvoru

Teško da se mogu pronaći režimi koji su vještije uspijevali uspostaviti sliku vlastite opravdanosti od onih komunističkih. Od boljševičkoga puča iz listopada 1917. pa do kraja sovjetskog imperija početkom 90-ih godina prošloga stoljeća komunizam je, između ostalog, s uspjehom nosio maske prvoga besklasnog društva, antifašizma i antiimperijalizma. Ni komunizmu u Jugoslaviji ne smije se zanijekati vještina političkog i ideološkog kameleonstva: vještina koja je uspjela zbuniti mnoge istraživače i koja stoga u današnjoj Hrvatskoj još izaziva brojna sukobljavanja. Titovoj državi tako je uspjelo preživjeti raskol s Moskvom, iz čega je proizašao koncept posebnoga jugoslavenskog puta u socijalizam i novo međunarodno pozicioniranje, temeljeno na distanci između Istoka i Zapada. Dimna zavjesa „radničkog samoupravljanja“ i „nesvrstanosti“ uvelike je opravdao očekivanja jer se u samoj Jugoslaviji malo toga promijenilo. Naime, dominantna i trajna karakteristika jugoslavenskoga komunističkog eksperimenta bila je njegova nedemokratska priroda. Radilo se o jednopartijskoj diktaturi koja je počivala na ideološkom i političkom monopolu vladajućih, aparatu represije i gušenju alternativnih ideja.

Monopol Partije nad društvom

Pravni sustavi nedemokratskih režima obično su instrumentalizirani. Umjesto da jamče pravnu sigurnost čovjeka i građanina, zakonske regulative u njima imaju ulogu sredstva očuvanja monopola nositelja vlasti. Komunistička Jugoslavija potvrđuje spomenuto pravilo, za što jasno svjedočanstvo nalazimo u njezinu kaznenom zakonu. Naime, tijekom promatranoga razdoblja (1980–90.) na snazi je bio Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (stupio na snagu početkom srpnja 1977). Glavu XV (u kojoj se navode Krivična djela protiv osnova socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja i sigurnosti SFRJ) s razlogom treba okvalificirati kao sredstvo kojim je režim vršio izravnu i neizravnu političku represiju nad neistomišljenicima. Popis kaznenih djela za koja se u bivšoj Jugoslaviji uvriježio naziv političkog kriminaliteta ili političke delikvencije obuhvaća veći broj članaka od kojih su najvažniji sljedeći: čl. 114 KZ SFRJ („kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja“), čl. 131 („sudjelovanje u neprijateljskoj djelatnosti“), čl. 133 („neprijateljska propaganda“), čl. 134 („izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti“), čl. 136 („udruživanje radi neprijateljske djelatnosti“) i čl. 157 („povreda ugleda SFRJ“). Tomu treba pridodati i savezni Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita iz rujna 1984. Republička kaznena zakonodavstva uglavnom su preuzela one dijelove savezne pravne regulative u kojima se tematiziraju djela političkoga kriminaliteta. No republike su, unutar prekršajne grane vlastitih zakonodavstava, također unijele odredbe kojima su omogućile procesuiranje političkoga kriminaliteta. Primjerice, u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj 1987. stupio je na snagu Zakon o prekršajima javnog reda i mira, što je režimu omogućilo progon putem prekršajnih postupaka (redovito kraći od kaznenih).

Nekoliko osobitosti, u prvom redu Glave XV saveznoga kaznenog zakona, jer je ona služila kao temelj većine kaznenih postupaka koji su se u SR Hrvatskoj od smrti Josipa Broza Tita u svibnju 1980. pa do demokratske tranzicije u svibnju 1990 vodili zbog djela političkog kriminala, posebno treba izdvojiti. Kako se historiografska obrada problematike političkog kriminaliteta u SRH još čeka, poslužit ću se iscrpnim analizama dvojice tadašnjih stručnjaka (redovitih profesora iz Ljubljane i Skopja, Ljube Bavcona i Gjorgjija Marjanovića) te srbijanskog odvjetnika, ujedno branitelja mnogih hrvatskih optuženika za djela političkog kriminaliteta, Rajka Danilovića.

Prvo, režim je dva grupna objekta pravne zaštite planski definirao u najširem mogućem smislu. Sintagme „socijalističko samoupravno društveno uređenje“ i „sigurnost Jugoslavije“ tako uključuju područja političkog djelovanja, ekonomskog sustava, ustavnosti i zakonitosti, ljudskih i građanskih prava te unutarnje i vanjske sigurnosti zemlje. Kriminalizirajući ovako širok spektar djelovanja, režim se pobrinuo da nijedan aspekt javnog života ne bude pošteđen mogućnosti kaznenog progona. S obzirom da je sam režim proklamirao osnovne principe društveno-političkog sustava, bilo je jasno kako čak i najbezazlenije kritike mogu biti dovoljna osnovica za kazneni progon. Drugim riječima, Glava XV predstavljala je najjasniji primjer političko-ideološke instrumentalizacije saveznog zakonodavstva, odnosno nije bila ništa drugo doli sredstvo kojim su komunisti štitili svoj monopol nad društvom.

Drugo, neki članci Glave XV bili su u suprotnosti čak i s onim malobrojnim međunarodnim ugovorima i konvencijama o ljudskim i građanskim pravima koje je Jugoslavija prihvatila. Primjerice, članak 133 („neprijateljska propaganda“) bio je u izravnoj koliziji s Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima iz 1966. Treće, režim je putem kaznenih djela iz Glave XV počinio ozbiljna odstupanja od temeljnih principa kaznenog prava, u prvom redu zakonitosti. Prema Bavconu, povrijeđena su sva tri načela i pravne struke i znanosti kaznenog prava (nema kaznenog djela ako nije određeno zakonom i ako nisu zakonom precizno određena njegova obilježja, nema kaznenog djela bez krivnje i nema kazne ako nije unaprijed određena zakonom). Prema Daniloviću, odgovornost građana transponirana je i u one sfere u kojima još nije izvršena konkretna radnja (a koja je dovela do konkretne presude), odnosno u sferu pripremnih radnji. U nekim od navedenih članaka Glave XV uopće nije utvrđeno što je sadržaj radnje proskribiranih djela. Sama posljedica kaznenoga djela rijetko je konkretna, odnosno najčešće je formulirana na apstraktan način (ugrožavanje društvenog uređenja i sigurnosti zemlje). Danilović je uočio i da je kaznena odgovornost počinitelja nekog djela proširena i na inozemstvo: građanin je mogao biti kazneno progonjen u SFRJ zbog djela koje je dopušteno u zemlji u kojoj boravi ili živi.

Zakon za zaštitu lika i djela JBT

Namjerna nepreciznost prilikom definiranja sadržaja i posljedica u nekom od spomenutih članaka prenijela se i na cjelokupnu Glavu XV. To je režimu omogućilo sveobuhvatnost kaznenog progona na račun zakonitosti postupka: osoba je mogla biti najprije optužena za djelo normirano, primjerice, člankom 114 („kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja“) da bi konačno bila osuđena za „neprijateljsku propagandu“ (čl. 133) ili je mogla biti optužena za „neprijateljsku propagandu“, a osuđena zbog „povrede ugleda SFRJ“ (čl. 157). Još bolji primjer za tu tvrdnju je primjena članka 157: zaštitni objekti toga članka bili su „SFRJ, najviši organi SFRJ, predstavnici najviših organa SFRJ, oružane snage SFRJ i Vrhovni komandant oružanih snaga SFRJ“, ali je praksa pokazala da se uglavnom svodi na kaznenopravnu zaštitu ličnosti i djela Josipa Broza Tita. Paradoks, hipokrizija, ali i nezakonitost sudske primjene čl. 157 sastojala se u činjenici da su temeljem njega izricane presude i nakon svibnja 1980, odnosno nakon Titove smrti.

Iz toga proizlazi zaključak da su i sadržaj i oblik Glave XV sankcionirali opasnu arbitrarnost organa progona, znatno proširili polje arbitrarnosti progona i time uvelike pridonijeli općoj pravnoj nesigurnosti.

Osim toga, arbitrarnost koju je režim prepustio sudskim instancama moguće je prepoznati i u odveć širokim kaznenim okvirima. Naime, u četrnaest odredbi pojedinih članaka Glave XV predviđeni su kazneni okviri od ukupno četrnaest godina (formulom „kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu“). Tako bi, primjerice, osobi koju bi prvostupanjski sud presudio na osam godina zatvora, drugostupanjski mogao prepoloviti kaznu, da bi na kraju, konačna presuda glasila godina i deset mjeseci zatvora. Jednako tako, iako je Ustavom SFRJ iz 1974. smrtna kazna definirana kao iznimna mjera, u Glavi XV taj oblik kažnjavanja nije predviđen u samo sedam kaznenih djela. Pored toga što se optuženik nije mogao pouzdati u zakonitost i izvjesnost kaznenoga postupka u onome što mu je bio primarni interes (kazna), izražavanje obične kritike režima moglo je dovesti i do najtežeg oblika kažnjavanja.

Također, čak i u slučaju onih kaznenih djela koja svaka država s razlogom smatra najopasnijim oblicima djelovanja, poput oružane pobune i terorizma (čl. 124 i čl. 125), režim je osigurao mogućnost voluntarističke primjene kaznenog progona. Naime, objekti zaštite u spomenutim člancima („društveno uređenje“ i „sigurnost zemlje“) opet su definirani u apstraktnom smislu, što je otvaralo mogućnost policijskom i sudskom aparatu da ih sasvim proizvoljno tumači.

Iako im je posvećena čitava glava saveznog zakona, u Jugoslaviji službeno nisu postojala politička kaznena djela, odnosno politički kriminalitet. S obzirom da je u ovakvim slučajevima, za razliku od klasičnog kriminaliteta, pravo izvorište presude bio najviši politički autoritet (Komunistička partija), a ne sudska instanca, izostanak priznanja političkog kriminaliteta treba tražiti u još jednoj mimikrijskoj akciji režima: i pred međunarodnom i pred domaćom javnošću trebalo je pokazati prekid sa staljinističkom prošlošću i time dodatno učvrstiti lažnu sliku o stvarnoj prirodi poretka. No, kako su vijesti o broju osuđenih osoba sve češće završavale na stranicama zapadnih tiskovina te kako su međunarodne organizacije za ljudska prava sve oštrije kritizirale Jugoslaviju, posebice u drugoj polovici 80-ih godina, režim je iznalazio i druge načine borbe s „neugodnom“ istinom. Jedan od njih bio je minoriziranje. Tako se u istupima partijskih, državnih i republičkih dužnosnika broj političkih osuđenika uvijek dovodio u vezu s ukupnim brojem svih kazneno ili prekršajno procesuiranih osoba, a kako bi se javnosti pokazala njihova malobrojnost, a onda i tobožnja nevažnost. Nadalje, nastojalo se ukazivati na razliku između „težih“ i „lakših“ oblika političkog kriminala. Kako su potonja (uglavnom djela „neprijateljske propagande“, „izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti“ i „povreda ugleda SFRJ“ koja su činila većinu presuda zbog političkog kriminaliteta) od sredine osamdesetih uglavnom završavala vremenski kraćom kaznom zatvora (godina i manje), i kako je odlučeno da se tim slučajevima više bave prekršajni sudovi, ocijenjeno je da će se i na taj način umanjiti njihovo značenje. Također, putem kontroliranih medija domaća se javnost uvjeravala da je riječ o izrazito opasnim djelima, onima koja teže rušenju ustavnog poretka i napadaju teritorijalni integritet Jugoslavije.

S druge strane, režim gotovo sve do kraja komunističke dominacije Hrvatskom i Jugoslavijom nije ozbiljnije pomišljao na promjene saveznog i republičkih zakonodavstava kojima bi se dokinula politizacija, a pravni okvir učinio liberalnijim. Primjerice, usprkos prosvjedima organizacija poput Amnesty International i sve većoj kritičnosti domaćih pravnih stručnjaka, Predsjedništvo SFRJ u rujnu 1984. zaključilo je „da u ovom trenutku nema potrebe da se menjanju politički stavovi, niti rešenja u krivičnom zakonu u vezi sa krivičnim delima, koja se podvode pod politički kriminal“. Tek potkraj 1989. savezna će vlada Skupštini SFRJ uputiti prijedlog izmjena i dopuna kaznenog zakona, u kojem će naglasak biti na „depolitizaciji“ dijelova Glave XV (čl. 114 i čl. 133). Na tom tragu ubrzo će se oglasiti i Sabor SRH, koji će u veljači 1990. zatražiti brisanje prvoga stavka čl. 133 i promjenu čl. 114. Nešto hrabrijim može se ocijeniti zahtjev istog tijela za drukčijom regulacijom političkog kriminaliteta. Naravno, sve dok je na vlasti bila Komunistička partija i sve dok se nisu dopuštala drukčija rješenja, zahtjevi za promjenama pravnog okvira kojim se regulirala problematika političkog kriminaliteta bili su Sizifov posao. Jer, cjelokupno kazneno pravo Jugoslavije (uključujući i organe pravosudnog sustava) bili su kreirani na osnovi staljinističke ideologije, odnosno bili su sredstva i instrumenti politike. Istinska demokratizacija (a time i depolitizacija pravosudnog sustava) bila je, stoga, moguća samo nakon ukidanja komunističkog monopola.